Koreni nestašluka

O “nestašlucima” koji Srbiju drže daleko od kruga civilizovanih zemalja, počev od tolerisanja ratnih zločinaca, preko napada na slobodu štampe, pa do glorifikacije nasilja i huliganstva ispisane su tone papira. Danas je tema jedan od uzroka nekih od tih nestašluka… Ta je škola imala različita imena. U njoj su se, kao i u svakoj drugoj u ovoj napaćenoj zemlji, odigravali svakojaki eksperimenti. Rađale su se i umirale legende o profesorskoj veličini, ljudskosti i slabosti, rađale su se i umirale legende o učeničkim poduhvatima koji su malo kad imali veze sa nastavnim procesom. U toj našoj, jagodinskoj školi rađale su se i umirale velike ljubavi. Tu školu su pohađali i naši znameniti sugrađani, oni koji su slavu Svetozareva i Jagodine proneli na svih pet (šest? sedam?) kontinenata, ali i oni malo manje znameniti, a radni i pošteni ljudi kojima je slika u novinama prvi put izašla kad su umrli. U tu školu su išli i oni koji (kako u prethodnom broju “Novog puta”jedan naslov nadahnuto poručuje) danas “dave babe i kolju majke”, ubice, provalnici, pljačkaši i direktori velikih i značajnih društvenih preduzeća i ustanova. Baš pored te škole prolazim pre neki dan i u dvorištu vidim scenu koja me baci u razmišljanje. A scena obična, i vi ste je, siguran sam, nekada i negde videli…Četiri klupe poređane u krug, desetak mladih, zdravih i lepih momaka i dve plastične dvolitarske flaše koje idu iz ruke u ruku. Oko sedam uveče, kapija škole koja izlazi na glavnu ulicu, tabla koja obaveštava da je u pitanju dvorište obrazovne institucije i pivo… Šta tu ima za razmišljanje? Scena banalna, da banalnija ne može da bude. Može da se vidi u gradskim parkovima, ispred zadruge, na utakmicama. Znači, prilično rasprostranjena scena, zar ne? E, pa, ako se nad tom činjenicom ne zamislite, verovatno i vaše dete sada, dok ovo čitate, negde cevči pivo iz plastične flaše. A kad se rodilo, kad su mu krenuli prvi zubići, kad ste ga usred noći ljuškali da zaspi, kad je kretalo u školu, da li ste ga zamišljali kao deo takve scene? Naravno da niste. Pa gde su, dakle, koreni nestašluka? Na kojoj krivini života ste zaboravili da držite svog mladunca, pa on ispao na dno, spreman da radi nešto što nije ni sanjao? Da li sve počinje kada svome tiću od tri godine date da popije penu sa piva na slavi? I otkuda tako oštre reakcije na upotrebu narkotika, a tako benevolentan pristup upotrebi alkohola među omladinom? Ili je problem malo širi? Naravno da je bilo koji problem onoliki koliki je broj ljudi spreman da ga ignoriše. Zato, akcija, odmah! Slabo vidljivi i slabo poštovani napisi o zabrani prodaje alkohola maloletnicima na trafikama sigurno neće rešiti problem. Ujedinjeni roditelji, profesori, policija i javnost moraju sa naših ulica, iz naših škola i parkova počistiti “mladiće koji piju pivo”, odnosno poruku da je alkohol među mladima društveno prihvatljiv, tolerisan i maltene, poželjan. Uzrok i(li) posledica nestašluka, konzumiranje alkohola zagađuje prirodnu i društvenu sredinu. Plastične flaše mogu se relativno lako počistiti iz parkova i škola. Magla u glavama mladih pijanih ljudi nešto teže. Ali, lečenje stanja svesti koje se konstantnim korišćenjem (društveno prihvatljivog) alkohola izgrađuje tu, oko nas, izazov je za čitavu naciju.