Selo moje, lepše od Pariza (“Kroz prozor biblioteke“)

Kada se neki od pobednika decembarskih izbora (a pobednici su, da znate, svi koji su se dočepali poslaničkih mandata, bez obzira da li podržavaju vladu ili su opozicija) patetično pozivaju na srpsku demokratsku tradiciju, budite sigurni da u toj “tradiciji“ (navodnici nisu slučajni) počasno mesto zauzimaju “srpski domaćini“.

Ali, ovo je potpuno pogrešna pretpostavka. Nemoguće je vaskrsnuti to periklovsko “zlatno doba demokratije“ na ovim prostorima.
Jer, ovde živi neki potpuno drugačiji narod od ćosićevski zamišljenih domaćina iz porodice Katić. Selo je na ovim izborima pokazalo da je jednostavno prestalo da bude esencija srpskog duha kome se odnarođeni evropejski intelektualac vraća kada treba da razmisli zrelo, državotvorno i racionalno.

Katastrofalno izginulo tokom ratova dvadesetog veka, beznadežno iskvareno hedonizmom zapadnog društva tokom gastarbajterske ere sedamdesetih godina prošlog veka i, na kraju, gurnuto u “lako ćemo“ i “država brine o svemu“ stanje tokom titoizma i slobizma, selo je postalo mesto koje sa selom Katića nema ništa zajedničko.

Gledamo emisije prestoničkih i lokalnih televizija u kojima raspištoljeni srpski domaćini sa uživanjem gledaju gologuze pevaljke, takmiče se u brzom ispijanju piva ili igranju kola, a potom psuju državu što ne da gorivo za džabe i ne pokriva troškove suše. Ukratko, psuju je što ne brine njihovu brigu, pa da oni na miru otputuju u svet zabave…Takvi su se početkom veka smatrali za bekrije i raspikuće.

Sa tugom gledamo prazne kuće po selima i pitamo se što domaćini, kad ih muka natera u tuđinu, iz nje ne donesoše neke novce i neke navike, pa da kapital ulože u pokretanje malih poslova ili u navodnjavanje i mašine. Da decu ostave u Srbiji, da ih uče vrednosti rada i štednje, pa da imaju mlade domaćine, a ne decu koja nemilice troše mukotrpno zarađeni novac ubijajući se drogom i alkoholom. A upravo ono gore navedeno su uradili grčki domaćini, tokom sedamdesetih takođe gastarbajteri u Nemačkoj i Švajcarskoj. Zbog toga grčko selo živi, a srpsko selo, na žalost, umire.

Kada se tako neodgovorno odnosi prema svojoj sadašnjici, logično je da selo glasanjem pokaže da se neodgovorno odnosi i prema budućnosti: “Gazićemo blato ispred kuće, ali ćemo znalački raspredati domaću i svetsku politiku…Nećemo ove što daju donacije pod uslovom da i mi nešto brinemo…Gajićemo naše “jake ljude“ dobre svim političkim opcijama da imamo koga da psujemo da je lopov i koga da optužimo kada (i) ovo propadne…Glasaćemo za inat, i protiv, i uz …“.

Duboko smo zagazili u propast i ovi simptomi ukazuju na opaku boljku nacije. Ako se ne trgnemo i vratimo se korenima (kad su seljaci bili borci na prvoj liniji ekonomske i svake druge odbrane Srbije), kada jednoga dana izumru prvo srpsko selo, pa srpski grad, siguran sam da će poslednja rečenica izgovorena na srpskom biti:“E, vala, nismo bolje ni zaslužili…“